Vi ste osoba koja je generalno u miru sa sobom. Znate šta želite, otvoreni ste za komunikaciju i posjedujete pretežno sigurni stil vezivanja. Međutim, kada uđete u odnos sa osobom čiji je nervni sistem naviknut na stalnu opasnost, vaša vlastita ravnoteža dolazi u opasnost. Svakodnevno slušate partnerove panične strahove ili udarate u njegov zid šutnje, pokušavajući biti glas razuma, rame za plakanje i dežurni rješavatelj problema.
Zašto vi niste partnerov terapeut
Kada volimo nekoga ko pati od anksioznosti ili ko izbjegava bliskost, naš prvi instinkt je da ga "spasimo". Kada partner paniči, vi satima objašnjavate i dokazujete svoju ljubav. Kada se partner povuče, vi nudite prostor, ali istovremeno analizirate svaki njegov korak pokušavajući dokučiti šta nije u redu.
Iako su vaše namjere plemenite, sistemska psihoterapija nas uči jednoj važnoj lekciji: preuzimanjem uloge spasitelja, vi zapravo nesvjesno održavate problem živim. Što vi više preuzimate odgovornost za regulaciju partnerovog nervnog sistema, to on gubi kapacitet da samostalno reguliše vlastite emocije. Vaše stalno gašenje požara šalje mu nesvjesnu poruku: Ti ne možeš podnijeti ovu emociju sam, ja to moram riješiti za tebe.
Iz mog iskustva u sistemskoj praksi, najvažniji trenutak u terapiji je onaj kada klijent shvati da njegove reakcije imaju smisla. Tek tada počinje istinska promjena.
Kako ostati sigurna baza bez gubitka sebe
Podijelit ćemo anonimiziranu priču našeg klijenta. Nazvat ćemo ga Goran. Goran je imao izrazito stabilan, siguran stil, ali je njegova supruga Lejla imala preokupirani, anksiozni stil. Goran je mjesecima bio iscrpljen. Svaki put kada bi Lejla osjetila nesigurnost, obasipala bi ga pitanjima, suzama i optužbama da je udaljen. Goran bi tada satima otkazivao svoje planove, sjedio s njom i pokušavao joj logički objasniti da nema razloga za strah, ali njena panika bi se samo pojačavala, a on je počeo osjećati duboku ogorčenost i želju da pobjegne.
Kroz kolaborativni dijalog, nismo Lejlu proglasili bolesnom, niti smo Gorana etiketirali kao žrtvu. Istražili smo njihov sistem. Goran je shvatio da njegovo pretjerano objašnjavanje zapravo validira njen strah. Kroz zajedničko sagledavanje stvarnosti, on je ko-kreirao novi način komunikacije. Sljedeći put kada je Lejla paničarila, Goran nije pokušao popraviti problem. Zagrlio ju je i smireno rekao: Vidim da te je strah i ja sam tu. Volim te. Ali, sada ne možemo voditi ovaj razgovor jer oboje postajemo iscrpljeni.
Nije preuzeo njenu anksioznost, već joj je pružio prisutnost. Ta jednostavna promjena granica natjerala je njen nervni sistem da se sam počne regulisati, a Goran je napokon uspio sačuvati vlastiti mir.