Zamislimo scenu koja se, u različitim varijacijama, iznova ponavlja u vašem domu. Vi osjećate nesigurnost i pokušavate doprijeti do partnera kako biste dobili potvrdu ljubavi. Međutim, čim napravite korak prema njemu, on napravi dva koraka unazad. Što vi više stišćete, on brže nestaje.
Kada se nađete u ovom vrtlogu, društvo će vam često ponuditi brze presude: reći će vam da ste "toksični zajedno", da ste "zavisni" ili da je on "narcis koji vas ne voli".
Ponavljanje istog
Da bismo razumjeli zašto stalno završavate u ovom iscrpljujućem odnosu snaga, moramo sagledati vašu vezu kroz prizmu sistemskog razumijevanja. S jedne strane nalazi se preokupirani (anksiozni) stil, čiji je nervni sistem baždaren na duboki strah od napuštanja. S druge strane nalazi se odbacujući (izbjegavajući) stil, čiji je sistem programiran na duboki strah od gušenja i gubitka autonomije.
Ono što ovaj ples čini tako neraskidivim jeste činjenica da vaši mehanizmi preživljavanja savršeno hrane jedan drugog unutar vašeg sistema. Kada anksiozni partner osjeti i najmanju udaljenost, njegov mozak pali alarm egzistencijalne prijetnje, zbog čega on "napada" i proganja tražeći hitnu povezanost. Međutim, taj pritisak i zahtjev za bliskošću automatski aktivira alarm kod izbjegavajućeg partnera, čiji mozak tu potrebu tumači kao invaziju na njegov identitet, tjerajući ga u povlačenje i emotivno gašenje.
Svaki čovjek koji napravi prvi korak i odluči razgovarati o onome što ga muči već je pokazao ogromnu hrabrost. Moj posao je da tu hrabrost podržim, ne da je ispitujem.
Njegovo povlačenje zatim ponovo potvrđuje najveći strah anksioznog partnera (Znao sam da će me ostaviti), što rezultira još jačim proganjanjem. Oboje zapravo ispoljavate bol i očajnički pokušavate sačuvati sebe, ali koristite metode koje onog drugog dovode do ludila.
Prekidanje začaranog kruga bez traženja dežurnog krivca
Kako bismo vam demonstrirali transformativnu moć kolaborativnog pristupa, podijelit ćemo anonimiziranu priču para iz naše svakodnevne prakse. Elma i Samir su ušli potpuno iscrpljeni, smjestivši se na suprotne krajeve kauča. Elma (anksiozni stil) je plačući govorila kako je Samir hladni robot kojem nije stalo do nje ni do braka. Samir (izbjegavajući stil) je gledao u pod, duboko uzdišući, uz riječi: Šta god da uradim, njoj nije dovoljno. Guši me, ne mogu više disati.
Kroz ovaj kolaborativni dijalog, izbjegavajući teške dijagnoze i kliničke etikete, dali smo glas njihovim stvarnim, skrivenim emocijama. Elma je uspjela artikulisati da njeno stalno zivkanje na telefon nije pokušaj kontrole, već njen pokušaj da se osjeti sigurnom. Samir je s druge strane prvi put verbalizovao da njegova tišina nije kazna, već njegov krajnji domet odbrane jer se osjećao konstantno neadekvatnim i napadnutim.
Kroz sistemsko sagledavanje stvarnosti, oni su preoblikovali svoja značenja. Samir je počeo vidjeti Elminu paniku kao vapaj za njim, a Elma je Samirovu tišinu počela vidjeti kao njegovu ranjivost, a ne hladnoću.